godzilla2Prošle su već su četiri godine od kada je Ken Watabane, u prethodnom filmu, izgovorio glasovitu rečenicu: "Let them fight". Tada se naslovno čudovište borilo protiv malo poznatog MUTO-a. Ovoga puta će kralj svih čudovišta morati izaći na kraj, ne s jednim, nego s tri čudovišna bića: Rodanom, Mothrom i Kingom Ghidorahom. Kako ta bića izgledaju možete pogledati u novome traileru za film Godzilla: King of the Monsters.

marvels daredevilMali šok je odjeknuo internetom kad je Netflix izjavio kako neće biti 4. sezone "Daredevila". "Marvelov Daredevil se neće vratiti u 4. sezoni na Netflixu" - izjavio je Netflix za CNN. Slijepog odvjetnika iz Hell's Kitchen možda nastavimo gledati negdje drugdje... nadamo se.

grrmartin 300yearsPomahnitalo krenuh 14. listopada na Martinov blog na kojem je objavio vijest o datumu izlaska novog štiva iz serijala "A Song of Ice and Fire". Povratak u Westeros omogućio nam je već danas, pustivši u prodaju prvu od dvije knjige "Fire and Blood: 300 Years Before A Game of Thrones (A Targaryen History)".

HP wizards uniteSredine doslovno nema kad se spomene Harry Potter. Ako spadate u kategoriju obožavatelja sigurni smo da će Vas zainteresirati vijest, ali i mogućnost predbilježbe na igru koju mnogi u svijetu s nestrpljenjem očekuju.

kruna ponoci 2D

Drugi nastavak svjetski poznate tetralogije "Prijestolje od stakla" je objavljen u hrvatskom prijevodu. Pod nasovom "Kruna ponoći" Celaena Sardothien nastavlja obavljati svoju dužnost kao kraljev ubojica, ali na svoj način.

Dulcie M. Ashdown: Ubojstva kraljeva

Autor: vedrana

Ubojstva_kraljevaNaslov knjige: Ubojstva kraljeva
Autor: Dulcie M. Ashdown
Godina izdanja: 2010.
Nakladnik: Naklada LJEVAK
Format: 14,3 x 21 cm
Uvez: meki
Broj stranica: 296
Prevoditelj: Damir Biličić
Jezik originala: engleski

Prije nego vas krenem upoznavati s ovom izvrsnom knjigom u izdanju Naklade Ljevak, skrušeno ću vam priznati - što je sasvim nužno, s obzirom na željno iščekivanje srpnja i izlaska iduće knjige - da sam ju odabrala isključivo prema naslovu koji me asocirao na vrlo česta događanja u knjigama Georgea R.R. Martina.

Naime, ima nešto intrigantno u stranicama koje kombiniraju dobar krimić s dobrom pustolovinom, a kad to sve skupa upakirate u izvrsnu fantastičnu okolinu...tko bi odolio?

Premda knjiga koju držim u rukama po svojoj prirodi nije roman, već prije svega povijesni pregled s težištem na manje-više osvijetljene smrti članova visokog plemstva u europskim državama u posljednjih tisuću godina ili kako autorica navodi – od srednjeg vijeka naovamo, sa sigurnošću tvrdim da će u njoj uživati i većina ljubitelja fantasy žanra.

Autorica ove knjige, Britanka, do sad je napisala poveći opus posvećen ponajviše britanskoj kraljevskoj obitelji, bilo u sadašnjosti, bilo u prošlosti. Imajući to na umu, ne čudi što je velik dio ove knjige posvećen upravo vladarima Engleske i njoj pripojenih zemalja. Ipak, autorica nas vodi na putovanje cijelim kontinentom, ne ispuštajući ni na tren konce intriga preostalih europskih dvorova, objašnjavajući čitatelju raznolike rodbinske veze među dinastijama.

Tako saznajemo primjerice da je posljednji ruski car samo malim dijelom uopće bio Rus budući da su mu i majka i baka bile čiste Njemice. Autorica nam zadržava pažnju ironičnim opisima i pristupačnim jezikom, a ovdje moram pohvaliti hrvatskog prevoditelja koji je sve navedene nijanse pretočio u hrvatski prijevod.

Za potrebe čitatelja, autorica objašnjava razliku između dva značenja pojma „ubojstvo kraljeva“, od kojih prvi označava slučaj u kojem je ubijen neki monarh, dok drugi označava slučajeve u kojima su monarsi ubijali druge, naglašavajući pri tome da je bilo i slučajeva u kojima su se ta dva tumačenja preklapala.

Razlozi zbog kojih bi do ubojstva kralja došlo kroz povijest su bili brojni. Jenjavali su tek posljednjih desetljeća, paralelno s opadanjem stvarne moći preostalih monarha, a svi su se u konačnici mogli koncentrirati u jednom pojmu – moći.

Naime, načelo primogeniture ili prvorođenstva, po kojem je vladara nasljeđivao njegov prvorođeni potomak, u većini slučajeva sin, nije uvijek postojalo. Razvilo se tek u kasnijem srednjem vijeku, dok su u većini tadašnjih europskih država i državica na vlast nakon smrti prošlog monarha stupali oni najsposobniji, što je u praksi značilo – oni koji su prethodno istrijebili ili onemogućili sve ostale pretendente na vlast. Kao što možemo zamisliti, u takvoj klimi ubojstva su naprosto cvjetala te je često bila dovoljna i neutemeljena sumnja u stajanje na putu kako bi se nekoga poslalo na drugi svijet. 

U ubojstvima kraljeva u srednjem vijeku je, suprotno očekivanjima imamo li na umu sadašnji red i mir, daleko prednjačila Skandinavija gdje je nasilna smrt vladara bila gotovo pravilo. Ubijao ih je tko god je mogao, od braće i bratića, preko bijesnog plemstva pa napokon do ljutitih podanika. Ne treba posebno napominjati da to nije nimalo smanjivalo broj onih koji su željeli zasjesti na prijestolje.

Svoje prste u svemu tome vrlo često je imala i Crkva, kako prije raskola, tako i još više poslije njega. Naime, religija je oduvijek bila omiljeni motiv i izgovor za masakr skidajući svaku krivnju s imena onoga tko je činio zlodjela pod njenim okriljem. Ipak, mnogo češće je ona služila kao izgovor okrunjenim glavama za proganjanje svojih podanika (ako izuzmemo Henrika VIII. kojem je bila izgovor za još jednu ženidbu i stjecanje legitimnog muškog potomka) te oduzimanje bogatstava protjeranim redovničkim redovima i poslovično proganjanim Židovima.

Suprotno očekivanjima, ili možda ipak u skladu s njima, nedokazanu ulogu u zlokobnim intrigama na dvorovima Europe imala je i magija, pojavivši se u strahovima engleskih kraljeva u obliku legendarnih škotskih vještica da bi na vrhuncu manije nošene inkvizicijom kroz nekoliko mjeseci u Francuskoj bila poduzeta neviđena istraga o upletenosti pučana, plemića i dvorskih dama Luja IV. u magiju, pri čemu je namjera potonjih bila skretanje sve pažnje kralja na njih te oduzimanje prednosti ostalim suparnicama u Versaillesu.

Maniju je zaustavio kralj osobno kad je postalo očito da su istrage otišle predaleko te da bi mogao ostati bez nekih od svojih ljubimica. U suprotnosti s navedenim, u Engleskoj su se optužbe za bavljenje magijom izvlačile na svjetlo dana kad je to kome odgovaralo, služeći npr. kao argument da ovaj ili onaj prijestolonasljednik uopće nije zakonito dijete bivšeg kralja (što bi mu automatski dokinulo pravo na krunu) jer je njegova majka čarolijama postigla da ju kralj uzme za ženu...

Što se pak tiče omiljenih sredstava za počinjenje ubojstva, čini mi se da u ovom pregledu prevladavaju sjekire i otrovi, već prema stoljeću u kojem se radnja odvijala. Znakovito, čim bi neki pripadnik kraljevske obitelji umro, makar i pod relativno čistim okolnostima, pronijela bi se sumnja u nasilnu smrt i krenule raspredati priče koje bi zatim bile zapisane i kroz stoljeća stekle gotovo snagu povijesne istine.

Tako je, recimo, tek nedavno otkriveno da je Napoleon Bonaparte zapravo umro od raka želuca, a ne od ubojstva od strane svojeg čuvara ili od trovanja arsenom kako se dugo smatralo. 

Mogu reći da je autorica, nakon korištenja golemim brojem od čak 500 knjiga kao građe za ovo djelo, daleko najokrutnijim od svih vladara našla ruskog cara Ivana Groznog - Rusija je dobila cijelo poglavlje - posvetivši mu nekoliko posebnih odlomaka. Opisala je njegovo ludilo i žeđ za krvlju od samih početaka, od nesigurnog djetinjstva provedenog s grabežljivim rođacima pa sve do ubojstva vlastitog djeteta i nasljednika te do neslavnog kraja u ludilu. 

Posvetivši posebnu pažnju engleskim vladarima, autorica je najviše simpatije posvetila kraljici Viktoriji, koja je nadmašila sve ostale vladare zadržavši se na prijestolju čak preko šezdeset godina, označivši svojim imenom cijelu jednu epohu. Društvo joj po dužini vladavine čine jedino Franjo Josip i sultan Sulejman Veličanstveni. 

Negdje u to doba vladari su shvatili da su i sami ljudi od krvi i mesa - iako su neki još dugo mislili da su bogovi - te je čak dolazilo do prije nezamislivih slučajeva u kojima bi okrunjena glava pokazala milost prema zamalo uspješnom atentatoru i poklonila mu život, često u vidu smještanja u duševnu bolnicu. Raniji razvoj događaja svodio se na ubijanje članova obitelji (ne)uspjelog ubojice, sve njegove rodbine i oduzimanje cjelokupne imovine. 

Da ne bi ispalo da Hrvati svoga konja za trku nemaju (u knjizi su rijetke europske države koje nisu spomenute), opisana je njihova uloga u postavljanju na vlast dinastije Anžuvinaca na ugarsko prijestolje, kao i omraženost koju su gajili prema jugoslavenskom kralju Aleksandru, a koja je kulminirala njegovim smaknućem u Marseillesu, što je ujedno i posljednje ubojstvo nekog monarha na europskim prostorima.

Ubojstvo koje se dogodilo u najbližoj prošlosti bilo je ubojstvo iz nehaja pijanog vozača princeze Dijane, o kojem i danas kruže najnevjerojatnije priče, dok svjedoci željni publiciteta niču svako malo na naslovnicama novina i knjiga.

Navodeći sve ovo, nadam se da ste se zagrijali za ovu knjigu barem toliko da joj date priliku i počnete ju čitati jer će ostalo učiniti sama. Svakako je vrijedi imati na polici, kao podsjetnik kojem ćete se vraćati nastojeći zadiviti prijatelje ili kao štivo za proširenje opće kulture i eventualni poticaj za daljnje istraživanje ove uske grane povijesti. Pišem vam to jer znam da će meni služiti za sve navedeno. 

I za kraj, što može bolje opisati sudbine kraljeva secirane u ovom djelu od Shakespeareovih stihova iz Kralja Rikarda II koje autorica smješta na početak knjige:

"...sjednimo
I pričajmo tužne priče o smrti kraljeva –
Kako neki svrgnuti su, neki u ratu ubijeni,
Neke progonili su duhovi onih koje su svrgnuli,
Neke otrovale su žene, neki u snu ubijeni, 
Svi umoreni – jer unutar šuplje krune 
Što tjeme kralja obavija...
caruje..."

Goblinov gebis

Galerija

Kliknite na strip za čitanje! Ako želite pogledati starije brojeve posjetite arhivu.

Povezivanje

Primaj obavijesti o novostima na Fantasy Hrvatska putem e-maila!

 
Pratite nas putem RSS-a! Facebook stranica Pratite nas na Twitteru!

Korisnička zona