godzilla2Prošle su već su četiri godine od kada je Ken Watabane, u prethodnom filmu, izgovorio glasovitu rečenicu: "Let them fight". Tada se naslovno čudovište borilo protiv malo poznatog MUTO-a. Ovoga puta će kralj svih čudovišta morati izaći na kraj, ne s jednim, nego s tri čudovišna bića: Rodanom, Mothrom i Kingom Ghidorahom. Kako ta bića izgledaju možete pogledati u novome traileru za film Godzilla: King of the Monsters.

marvels daredevilMali šok je odjeknuo internetom kad je Netflix izjavio kako neće biti 4. sezone "Daredevila". "Marvelov Daredevil se neće vratiti u 4. sezoni na Netflixu" - izjavio je Netflix za CNN. Slijepog odvjetnika iz Hell's Kitchen možda nastavimo gledati negdje drugdje... nadamo se.

grrmartin 300yearsPomahnitalo krenuh 14. listopada na Martinov blog na kojem je objavio vijest o datumu izlaska novog štiva iz serijala "A Song of Ice and Fire". Povratak u Westeros omogućio nam je već danas, pustivši u prodaju prvu od dvije knjige "Fire and Blood: 300 Years Before A Game of Thrones (A Targaryen History)".

HP wizards uniteSredine doslovno nema kad se spomene Harry Potter. Ako spadate u kategoriju obožavatelja sigurni smo da će Vas zainteresirati vijest, ali i mogućnost predbilježbe na igru koju mnogi u svijetu s nestrpljenjem očekuju.

kruna ponoci 2D

Drugi nastavak svjetski poznate tetralogije "Prijestolje od stakla" je objavljen u hrvatskom prijevodu. Pod nasovom "Kruna ponoći" Celaena Sardothien nastavlja obavljati svoju dužnost kao kraljev ubojica, ali na svoj način.

Propast Rimskog Carstva III: Huni i Seoba naroda

Autor: Veles

Početkom 4. stoljeća Rimsko se Carstvo ponovo stabiliziralo, međutim iz krize izlazi bitno izmijenjeno. Dva su jaka vladara uspjela transformirati i osvježiti imperij: Dioklecijan i Konstantin. Iako su njihove metode bile bitno suprotne, obojica su zapravo težila sličnom idealu. Htjeli su carstvo u kojem bi vlast cara bila apsolutna i neupitna, bez potrebe za skrivanjem iza već posve izlizane "volje senata i rimskog naroda", nego temeljena na svetom božanskom pravu, po uzoru na drevne istočne monarhije (Perziju i faraonski Egipat).
Razlika je, naravno, bila u izboru religija. Dioklecijan je svoju božansku vlast htio 6357_flavius-claudius-constantinus.jpgučvrstiti invocirajući već staru i umiruću rimsku mitologiju (u koju više nitko zapravo nije vjerovao u onom propagadnom obliku u kojem ju je Carstvo prezentiralo). Konstantin je, pak, uvidio dobru šansu da car postane branitelj nove i rastuće kršćanske vjere. Povijest je naravno pokazala čiji je pokušaj urodio plodom.

Tijekom 4. stoljeća, novi-stari imperij ponovo je jaka i stabilna velesila no, kako su pokopani i posljednji ostatci drevne republike, tako se više ne može govoriti ni o vječnome gradu kao o njegovom sjedištu. Konstantin, naravno, seli prijestolnicu na istok, gradeći novi grad Konstantinopol (ili Carigrad, kako će ga u kasnijim stoljećima prikladno prozvati Slaveni) na lokaciji starog grčkog polisa Byzantiuma. Micanje imperijalne vlasti iz zapadnog dijela Carstva samo pospješuje njegovo odumiranje.

Teodozijeva podjela Rimskog Carstva na istočno i zapadno 395. samo je konačna racionalizacija mnogih ranijih ideja o reorganizaciji imperija. Već Dioklecijan uvodi podjelu na četiri dijela (sa četiri posebna vladara, dva cezara i dva augusta nad njima) koji otprilike odgovaraju istočnom i zapadnom komadu imperija: takva se podjela međutim ne uspjeva održati jer naravno da su četiri međuvladara odmah počela međusobno ratovati za vrhovnu vlast. No, Teodozijeva se podjela uspjeva održati jer do 395. u zapadnome dijelu Carstva više nije bilo dovoljno snage ni života da se tamo itko ide dizati protiv istočne polovice.

Naime, 376. godine nevolje za zapadno Carstvo ponovo ulaze na velika vrata, u vidu gotskih plemena koja prelaze Dunav, harače Balkanom, da bi potom 378. satrli Rimljane kod Adrijanapolisa (ili Hadrianopolisa).
Međutim, to nije bio pravi problem jer, riječima tadašnjih povjesničara, i sami su Goti bježali od nekog divljeg naroda iz neznanih zemalja koji je klao i uništavao sve pred sobom. Ubrzo su se na zapad počele slijevati cijele rijeke ljudi, plemena i naroda s istočnih stepa za koje nitko prije nije čuo ni znao: nakon Gota Franci, pa Alani, Vandali, itd. Nova se sila dizala na euroazijskim stepama, počevši na Dalekom Istoku tamo negdje na sjevernim granicama Kine gdje su bili poznati kao Xiongnu (što su Kinezi 4. stoljeća vjerojatno izgovarali kao Hon).
Dio tog naroda koji je prešao preko cijele Azije i tjerajući sve pred sobom započeo veliku seobu, kada su se napokon pojavili na zapadu u 5. stoljeću, ostao je zapamćen kao Huni.

goti_1.jpgHuni, i njihov najpoznatiji kralj Atila, u povijesti se obično identificiraju kao glavni i konačni krivac za propast Carstva na zapadu i tome doista jest tako, samo, kako to objasnih gore, oni su indirektno počeli ugrožavati Rim daleko prije nego što su sami banuli na njegove granice. Huni su, naprosto, bili banda. Nisu se bavili ni poljoprivredom, ni stočarstvom, niti bilo čime drugime osim rata i pljačkanja. Zato su se stalno selili s mjesta na mjesto, preko pola svijeta.
Razlog njihove iznimne vojne uspješnosti bio je novi tip pojačanog luka koji su upotrebljavali, refleksni luk, iz kojeg su njihovi laki konjanici sipali strijele u bitci. S druge strane, većina euroazijskih nomadskih naroda onog doba, konkretno Sarmata, preferirala je teško oklopljene konjanike (grč. katafrakte) oboružane dugim kopljima.

Ti antički proto-vitezovi bili su dobra udarna sila za pogranične ratove s Rimljanima ili Germanima, ali nisu se mogli nositi protiv udri-pa-bježi napada Huna. Huni su praktički istrijebili sarmatske narode s euroazijskih stepa u svojoj migraciji.

Pod Atilom, Huni dosežu vrhunac svoje snage i obrušavaju se na Rimsko Carstvo haračeći kroz cijelu Galiju, sve dok naposlijetku 451. nisu nabasali na Gotsko-rimsku koaliciju u bitci na Katalaunijanskim poljima. Ta je bitka završila s ogromnim gubitcima na objema stranama i bez jasno definiranog pobjednika, ali ipak je snažno potresla Hune i zaustavila njihovo napredovanje na zapad.
Atila potom pokušava napasti Italiju i osvojiti Rim, ali od toga ga na neki misteriozni način uspjeva odgovoriti papa Lav I. Prema pobožnoj legendi (koju je Rafael ovjekovječio tijekom Renesanse na svojim stancama), papa je uspio otjerati Atilu uz nebesku intervenciju Sv. Petra i Pavla. Manje pobožna varijanta jest da je, po nalogu cara Valencijana III, Atila izdašno potplaćen da se okani Rima.
Najvjerojatnija je, međutim, mogućnost da se Atila ostavio napada na Rim jer je u attila3.jpggradu vladala epidemija kuge. Bilo kako bilo, vođa Huna vratio se u Panoniju, centar svog novosnovanog carstva, gdje je 453. umro nakon cjelonoćnog pijančevanja na svojoj ženidbenoj gozbi. Odmah po njegovoj smrti hunsko je carstvo počelo pucati po šavovima i ubrzo se raspalo.

Do ovog trenutka, zapadni dio imperija leži u ruševinama. Hunska prijetnja je prošla, ali nevolje koje je izazvala nisu. Vizigoti s Balkana prelaze u Italiju gdje pod Alarikom već 410. opsjedaju Rim, osvajaju ga i pljačkaju (iako su bili relativno pristojni, nisu puno palili ili silovali). Puno je gadniji napad Vandala 455. koji je došao s juga, iz Afrike: naime, Vandali su 406. u koaliciji s Alanima napali Galiju, prohujali Europom, došli do Španjolske, spustili se preko Gibraltara u Afriku, tamo osnovali kraljevstvo i onda pod kraljem Geiserikom Šepavim prešli u Italiju i došli pred Rim s nekih 80 000 ljudi. Navodno je papa Lav I. uspio uvjeriti vandalskog vođu da ne ubija ljude i ne pali grad, ali pitanje je jesu li se Vandali toga i držali. U svakom slučaju, temeljito su opljačkali Rim od svega vrijednog.

Do sada se sva imperijalna obrana odavno povukla s granica kako bi gasila požare u unutrašnjosti. Barbarskih horda ima više s ove nego li s one strane Rajne i Dunava, a da stvar bude značajnija, to više nisu teutonska plemena s toljagama i krznenim šubarama s kakvima su Rimljani imali posla u Cezarovo doba. Kroz naraštaje trgovanja, služenja i ratovanja s Rimom, dolazi do mješanja barbarske i klasične kulture. Novi narodi osnivaju svoja kraljevstva na teritoriju imperija, dogovaraju savezništva s Crkvom i carevima, uključuju se u imperijalnu politiku i diplomaciju i, ukratko, nisu više barbari.

489px-eugene_ferdinand_victor_delacroix_attila_fragment.jpgSada je već svima jasno da je famozna 476., koja se u svim udžbenicima navodi kao godina u kojoj je Zapadno carstvo palo, puka formalnost. Već desetljećima prije toga carevi na zapadu potpuno su ovisni o plaćeničkim vojskama stranih naroda (uglavnom Germana), a njihovi zapovjednici postaju toliko moćni da na kraju sami postavljaju i smjenjuju careve kako se to njima sviđa.
476., međutim, germanski vojskovođa Odoakar svrgava posljednjeg cara Zapada, Romula Augustula, ali ne postavlja nikakvu novu marionetu na njegovo mjesto. Drugim riječima, do tog trenutka je na zapadu već i sama institucija cara postala toliko beznačajna da Odoakaru nije više koristila niti kao puka fasada. Taj čin zapravo nije imao nikakvog većeg odjeka u svoje vrijeme. Ljudi u Italiji nastavili su živjeti u relativnom miru i stabilnosti kroz desetljeća koje će označiti prijelaz 5. u 6. stoljeće. Nove nevolje i uništavanja započet će tek sredinom 6. stoljeća kada će bizantski car Justinijan povesti rekonvkistu za preosvajanje Italije i cijelog zapadnog dijela Carstva.

Ima možda neke simbolike u tome da je posljednji rimski car na zapadu nosio ime osnivača Rima, Romula, kao i naslov prvog cara, Augusta. Zanimljvo je da je ista priča bila u Perziji: posljednji veliki perzijski kralj prije islamskog osvajanja, Khosroes II, nosio je isto ime kao i prvobitni utemeljitelj perzijskog carstva tisuću godina ranije, Kir Veliki. Na perzijskom, oba su imena Kuroš.

Goblinov gebis

Galerija

Kliknite na strip za čitanje! Ako želite pogledati starije brojeve posjetite arhivu.

Povezivanje

Primaj obavijesti o novostima na Fantasy Hrvatska putem e-maila!

 
Pratite nas putem RSS-a! Facebook stranica Pratite nas na Twitteru!

Korisnička zona