godzilla2Prošle su već su četiri godine od kada je Ken Watabane, u prethodnom filmu, izgovorio glasovitu rečenicu: "Let them fight". Tada se naslovno čudovište borilo protiv malo poznatog MUTO-a. Ovoga puta će kralj svih čudovišta morati izaći na kraj, ne s jednim, nego s tri čudovišna bića: Rodanom, Mothrom i Kingom Ghidorahom. Kako ta bića izgledaju možete pogledati u novome traileru za film Godzilla: King of the Monsters.

marvels daredevilMali šok je odjeknuo internetom kad je Netflix izjavio kako neće biti 4. sezone "Daredevila". "Marvelov Daredevil se neće vratiti u 4. sezoni na Netflixu" - izjavio je Netflix za CNN. Slijepog odvjetnika iz Hell's Kitchen možda nastavimo gledati negdje drugdje... nadamo se.

grrmartin 300yearsPomahnitalo krenuh 14. listopada na Martinov blog na kojem je objavio vijest o datumu izlaska novog štiva iz serijala "A Song of Ice and Fire". Povratak u Westeros omogućio nam je već danas, pustivši u prodaju prvu od dvije knjige "Fire and Blood: 300 Years Before A Game of Thrones (A Targaryen History)".

HP wizards uniteSredine doslovno nema kad se spomene Harry Potter. Ako spadate u kategoriju obožavatelja sigurni smo da će Vas zainteresirati vijest, ali i mogućnost predbilježbe na igru koju mnogi u svijetu s nestrpljenjem očekuju.

kruna ponoci 2D

Drugi nastavak svjetski poznate tetralogije "Prijestolje od stakla" je objavljen u hrvatskom prijevodu. Pod nasovom "Kruna ponoći" Celaena Sardothien nastavlja obavljati svoju dužnost kao kraljev ubojica, ali na svoj način.

Slavenska mitologija V: Višeglavost

Autor: Veles

Glavnina kipova staroslavenskih božanstava do sad otkrivenih imali su više glava na jednom trupu. Najpoznatiji od svih jest kameni stub nađen u Galiciji (na granici Poljske i Ukrajine) na obalama rijeke Zbruč, pritoka Dnjepra. Tim ćemo se “Zbručkim idolom” pobliže pozabaviti u ovome članku. Razlog, naime, zbog kojega je on toliko poznat proučavateljima slavenske mitologije jest što u detalje odgovara opisima poganskih kipova u kronikama njemačkih misionara koji su na drugom kraju Europe, na obalama Baltika (na sjeveru granice između današnje Poljske i Njemačke), još do 12. stoljeća mukom i silom pokrštavali razna plemena i gradove zapadnih Slavena.

 SM-5_Zburcki-idolČetiri strane zbručkog idola. Proučite ih detaljno, pa pročitajte donje opise.

 

Danski kroničar Saxo Grammaticus je u svojem djelu Gesta Dannorum, povijesti srednjovjekovnog danskog kraljevstva, opisao pohod koji su 1168. godine poveli nadbiskup Abalon i kralj Valdemar protiv glasovitog poganskog proročišta u gradu Arkona na otoku Rujanu, zemlji istoimenog slavenskog plemena. Tamo je štovan veliki bog imenom Svantevit (Suantovitus), čiji je hram i kult – nakon što ih je Abalon uništio – Saxo u detalje opisao. Tako doznajemo da je Svantevitov kip imao četiri glave, objedinjene pod jednim šeširom, koje su gledale na četiri strane; da je u rukama držao rog ispunjen vinom iz kojeg je vrhovni svećenik prorokovao; da je u hramu uz idol čuvan božji mač, luk i bijeli konj kojeg nitko osim samog boga nije smio jahati, a iz hrama su ga izvodili za poseban obred prorokovanja; te da je Svantevit, prema mišljenju tamošnjeg pučanstva, bio vrhovni bog svih Slavena, naročito vezan uz rat i žetvu.

U trima biografijama njemačkog biskupa Otona Bamberškog, koji je živio otprilike u isto vrijeme a pokrštavao obližnje gradove pomerjanskog plemena nastanjenog uz ušće Odre, doznajemo pak o velikom bogu Triglavu (Triglaus) koji je imao hram u (danas poljskom) gradu Szczecinu. Doznajemo tako da je Triglav imao tri glave, prema tvrdnjama njegovih svećenika zato što vlada trima kraljevstvima, "nebeskim, zemaljskim i podzemnim.”; da su oči i usta njegovog idola bili prekriveni zlatnim povezom zato da “ne vidi grijehe ljudi i o tome šuti.”; da je Triglavu bio posvećen crni konj kojeg isto nitko nije smio jahati, a korišten je u obredu prorokovanja identičnom onome na Arkoni*; te da je Triglav bio, po mišljenju lokalnog stanovištva, vrhovni bog, koji je spašavao iz oluja na moru.

SM-5_Burgwall_ArkonaModerni svjetionik i drevni hram na rtu Arkoni na otoku Rujanu (danas njemački Rugen);


SM-5_TryzglowSelo Tryzglow (njemački Trieglaff) uz istoimeno jezero u blizini modernog grad Szczecina

 

E sad, ovdje treba biti oprezan. Hvatajući se za ovako neobično detaljne opise kipova i kultova – naspram krajnjeg siromaštva povijesnih zapisa o slavenskoj mitologiji - stariji su istraživači skakali na prvu loptu i donosili dalekosežne zaključke o Svantevitu i Triglavu kao o velikim praslavenskim bogovima. Treba međutim imati na umu da ovi izvještaji dolaze iz prilično kasnog razdoblja (12. stoljeće) te da se odnose isključivo na dva grada – Arkonu i Szczecin – na krajnjem sjeverozapadnom rubu slavenskog prostora. Arheološki nalazi troglavih ili četveroglavih staroslavenskih kipova nisu dokaz raširenosti kultova Svantevita i Triglava van obala Baltika jer nigdje na tim kipovima ne piše koje to bogove predstavljaju. Toponimija isto tako nije od definitivne pomoći. Planine ili gorski vrhunci nazvani Triglav, Troglav, Tryzglawa ili kako već poznati po slavenskim prostorima ne moraju nužno nositi ime starog poganskog boga – možda se tako zovu naprosto zato što zaista izgledaju kao da imaju tri glave! Isto tako, sva sila starih crkvi posvećenih svetom Vidu ne znači nužno da su one zamijenile svetišta poganskog boga sličnog imena. Istozvučnost Suantovitus – Sanct Vitus doduše jako bode u oči (ili uši), ali pokrštavanje (i prihvaćanje kršćanstva) bio je dugotrajan i jako složen društven proces koji se ne može svesti na banalnu sličnost imena.

Zapravo, kod južnih Slavena, gdje je u folkloru vrlo izraženo štovanje legendarnog kršćanskog mučenika Vitusa, on nosi ime Vid. Mnogi su istraživači slavenske mitologije, želeći po svaku cijenu uhvatiti vezu između južnoslavenskog pučkog sveca Vida i Svantevita iz zapisa o zapadnoslavenskom poganstvu, ime potonjeg prepravljali u Svetovid, Svevid i kako već sve ne. No povijesni zapisi o arkonskom božanstvu redovito daju varijacije imena koje završava na –vit (Zuantevit, Suantovitus, Szuentevit), a nikad na –vid! Lako zanemariva, ali vrlo bitna činjenica. Jer ako je tu kršćanski svetac doista zamijenio starije narodno božanstvo isključivo zbog sličnosti imena, teško je onda objasniti zašto je upravo narodni izričaj to ime promijenio u jednom detalju?

Treba, dakle, ići dalje od prividne sličnosti imena. Ako u pučkom kultu svetog Vida i postoje tragovi nečeg pretkršćanskog, onda to sigurno nije ime, nego određena vjerovanja i atributi. Latinsko Vitus je kod južnih Slavena postalo Vid zbog pučke etimologije: sveti Vid sve vidi! Kako vid i zaštita istog nije dio kršćanskog kulta sv. Vida (u kršćanskoj predaji, on se smatra zaštitnikom plesača i epileptičara) i taj svetac nema tu funkciju van njegovih kultova na ovim prostorima, to će reći da se ovdje s njim stopilo neko drevnije božanstvo povezano s vidom. A u Praslavena, bog koji sve vidi upravo je onaj kojeg predstavlja orao na sjajnom vrhu svjetskog stabla, o kojem se u arhaičnim pjesmama s otoka Šipana pjeva:“Na vrhu ti orle sjedi, a daleko očim gledi...” Da je taj orao doista bog jasno potvrđuje stara kajkavska zdravica koja veli: “Najprije se setimo svevišnjega Boga, koji visoko sedi i vse nas doli gledi...”

“Visoko sjedi-daleko gledi” autentična je rima iz praslavenskih vremena kojom se aludiralo na vrhovnog boga ustoličenog na vrhu najviše gore i koji mora imati “oko sokolovo” zato što je on strijelac i ratnik koji čuva red u svijetu, vječito na oprezu od zvjerske sile podzemlja. Tome je bogu kod Praslavena ime bilo Perun. A ako je ovdje kod nas, na obalama Jadrana, on s pokrštavanjem “evoluirao” u svetog Vida, može li se onda pretpostaviti da je u 12. stoljeću na obalama Baltika, još za poganstva, Perun “mutirao” u Svantevita? Ima razloga za takvo mišljenje. Osobina koja najviše vezuje Peruna i Svantevita nije (sve)vid, nego upravo višeglavost.

U jednom ruskom tekstu iz 15. stoljeća, svojevrsnoj srednjovjekovnoj enciklopediji, nalazi se ova zanimljiva konstatacija: ”Peruna je mnogo.” Očito dakle da je Perun imao više aspekata, upravo više lica. U Novogradu, nekad jednom od središta Kijevske kneževine, ispod temelja drevnog Perunskog samostana, pronađeni su ostaci još drevnijeg svetišta. Budući je ime tog svetišta prešlo na samostan podignut nad njim, jasno je kao dan koga se tu u pretkršćanska vremena štovalo. To je svetište bilo koncipirano u obliku kruga, usred kojeg je stajao kip, okružen sa osam žrtvenika (vidi dolje).**

SM-5_Perunsko
Svetište ispod Perunskog samostana

SM-5_Zbruch_Idol_Detail-2
Znak indoeuropskog
gromovnika na
zbručkom idolu

Simbolika broja osam može se tumačiti kao kompas: četiri strane i četiri međustrane svijeta. Reducirana samo na četiri strane svijeta, posve odgovara četveroglavom Svantevitu kojeg Saxo opisuje, ili četverostranom Zbručkom idolu. Na jednoj se strani tog višeglavog kipa doista još uvijek nalazi (iako vrlo erodiran) stari znak indoeuropskog gromovnika (vidi desno). A indoueropskom je gromovniku bio posvećen četvrti dan u tjednu. U romanskim jezicima četvrtak je giovedi, jeudi, jueves, itd., što sve vuče korijen od latinskog Iovis dies – Jupiterov (Joveov) dan. U germanskima, pak, četvrtak je Thursday, torsdag ili donnerstag – od germanskoga Thora ili Donnara. A i u ponekom zapadnoslavenskom pučkom govoru ostaje stari naziv za četvrtak kao Perundan. Četverostrukost je dakle nedvojbeno bitna osobina gromovnika.
 
Postoje i druge sličnosti između Svantevita i Peruna: obojica figuriraju kao bogovi važni za rat i žetvu. Vezano s time, Saxo donosi zanimljiv opis svečanosti koja se na Arkoni održavala poslije žetve. Ispekao bi se golemi medeni kolač, navodno veličine čovjeka, iza kojeg bi se potom sakrio vrhovni svećenik i pitao okupljeni narod vide li ga. Nakon što bi oni odgovorili da ga ne vide, on bi sa zahvalom molio da ga ni na godinu ne vide – drugim riječima, da plodovi žetve i dogodine budu barem toliko obilni. Praktički identični običaji zabilježeni su u folkloru istočnih, zapadnih i južnih Slavena. Samo umjesto javne ceremonije sa vrhovnim svećenikom, oni bi se obično održavali u intimi doma između oca koji bi se skrivao za kolačima i djece koja bi ga tražila. Ritualni dijalog koji se potom razvijao uvijek je bio na istu shemu, poput one koju Saxo opisuje: ”Vidite li me? -Ne vidimo! -Da me ni na godinu uopće ne vidite.”

Ono što je zanimljivo uočiti u tom obredu jest mitska veza između obilja i skrivanja, tj. nedostatka vida. Time smo se dotakli drugog praslavenskog boga, onoga koji nosi obilje skrivajući se nevidljiv u tami podzemlja. A taj gromovnikov protivnik, čije je ime prvobitno bilo Veles, skrivao se kod pomeranskih Slavena najvjerojatnije iza epiteta Triglav.

Stvar tu još nije dovoljno istražena, ali valja primijetiti da u folklornim tekstovima o zmiji u korijenju stabla na vodi, ponekad se govori ne o jednoj, nego o tri zmije u crnom runu. Isto tako, višeglavost je u folkloru česta karakteristika zmajeva. Najpoznatija ruska aždaja, Zmey Gorynich, popularno je zamišljan i prikazivan s tri glave. Lik istog imena može se naći i u makedonskom folkloru kao Zmaj Gorjanin. Gorynich ili Gorjanin je zmaj koji se digao na goru, dakle zmija koja je uspuzala do vrha svjetskog stabla. U tome trenutku, prije nego što ga gromovnik od tamo izgna i ubije, zmaj doista uspjeva nakratko zavladati trima kraljevstvima, to jest, nebesima, zemljom i podzemljem, kako su to jednom svećenici u Scezninu tvrdili za svoga boga. Njihov izvještaj o zlatnom povezu kojem su Triglavu vezali oči i usta da ne vidi ljudske grijehe i da ne govori upućuje upravo na lik Velesa, boga  povezanog s nedostatkom vida, kod kojega se “ostavljaju grijesi”, pa on svako malo nekoga prokune da bude “žut kao zlato.”

Općenito, dijelovi Otonovih životopisa koji govore o Triglavu daju naslutiti da je to božanstvo bilo nekako tabuizirano, nije ga baš svatko mogao vidjeti i njegov se idol moralo skrivati. Jednom prilikom bio je sakriven upravo u izdubljeno deblo, a tada mu je došao u hodočašće čovjek koji je tvrdio da ga je zaziv Triglava spasio od oluje na moru. I opet se vuku paralele s Velesom, zmijom koje se skriva u vodi, u moru, u deblu svjetskog debla, a sukobljava se s nebeskim bogom oluja. Napokon, Triglavu je bio posvećen crni konj, a ako to nije znamen podzemlja, ništa nije! I konačno, na Zbručkome idolu, bradati lik u najdonjem registru, koji predstavlja podzemlje, prikazan je sa samo tri strane – četvrta je namjerno ostavljena praznom – upravo, dakle, sa tri glave!

Sve ovo upućuje na to da je praslavenska mitologija, daleko od “primitivne” i animističke religije kakvom je se nekad smatralo, imala zapravo izrazito složenu teologiju i filozofiju. Jedan je bog ujedno bio i mnoštvo bogova, a njihovi su razni aspekti zaživjeli kao posebna božanstva po udaljenim kultnim središtima.

 


*Obred prorokovanja s crnim konjem u Szczecinu opisan je ovako u Otonovoj biografiji: “Kad god bi ljudi promišljali da li krenuti na bilo kakav pohod zemljom u napad na svoje neprijatelje, ili da prisvoje blago, običavali su predviđati ishod na ovaj način. Devet bi kopalja položili na tlo, jedno od drugog razvdojeno dužinom od otprilike jednog lakta. Kad je konj bio opremljen i osedlan, svećenik kojemu je bio povjeren poveo bi konja triput natrag i naprijed preko kopalja na zemlji. Ako bi konj prešao ne spotičući noge ili remeteći koplja, smatrali su to znamenom uspjeha i krenuli bi u pohod bez dvojbe, ali u slučaju drugačijeg ishoda ne bi ništa poduzimali.” Saxo opisuje identičan obred na Arkoni – jedina razlika jest što je tamo znamen dobre kobi ovisio o tome kojom će nogom, lijevom ili desnom, bijeli konj zakoračiti preko kopalja. U kontekstu ovoga, dosta je zanimljiv zapis heretičnog njemačkog redovnika Gottschtalka koji se sredinom 9. stoljeća sklonio na dvor hrvatskog kneza Trpimira. On piše kako se moglo predskazati da će Trpimir pobijediti bizantsku vojsku zato što su kneževi konji pred boj djelovali veselo.


**Čovjek se ne može oteti dojmu da je takav tlocrt, sa jasnim centrom i radijalno postavljenim apsidama, mogao utjecati na razvoj tipologije nekih staroslavenskih, pa i starohrvatskih crkvi. Ruševine jedne osmeroapsidalne crkve (prikazane dolje) nalaze se u Hrvatskoj u Ošilju između Pelješca i ušća Neretve. U ranom je srednjem vijeku to bio teritorij na granici Neretvanske kneževine, tadašnjim kroničarima poznatije pod imenom Poganija.

 SM-5_Zahumlje

SM-5_Zahumlje2

 

 

Literatura: 

V. Belaj - "Hod kroz godinu" Zagreb, 1998.
V. Belaj - " Poganski bogovi i njihovi kršćanski supstituti”,časopis , časopis “Studia ethnologica Croatica”, Zagreb, 2009.
V. P. Goss  – “Landscape as History, Myth, and Art. An Art Historian’s View”, časopis “Studia ethnologica Croatica”, Zagreb, 2009.
K. Regan, B. Nadilo – “Srednjovjekovne crkvice sjeverozapadno od Dubrovnika”,  časopis “Građevinar”, Zagreb, 2006.
G. H. Pertz – “Vitae Ottonis Episcopi Bambergensis”, 1856. Stuttgart
http://en.wikipedia.org/wiki/Stettin
http://en.wikipedia.org/wiki/Rugen
http://en.wikipedia.org/wiki/Zbruch_Idol

Goblinov gebis

Galerija

Kliknite na strip za čitanje! Ako želite pogledati starije brojeve posjetite arhivu.

Povezivanje

Primaj obavijesti o novostima na Fantasy Hrvatska putem e-maila!

 
Pratite nas putem RSS-a! Facebook stranica Pratite nas na Twitteru!

Korisnička zona