Slavenska mitologija III: Olujni mit

Autor: Veles

03.01.11.

Autor: Veles

Hitovi: 6870

Bogovi Perun i Veles, kako su njihovi likovi rekonstruirani iz djelića sjećanja razasutih među povijesnim spisima o Slavenima, stoje međusobno u jasnoj suprotnosti. Ta opreka između njih potpuno odgovara podijeli svjetskog stabla rekonstruiranoj iz fragmenata folklornog pjesništva svih slavenskih naroda. Veles, bog koji je ispod, povezan sa zmajevima, vodom i podzemljem, posve se poklapa sa zmijom skrivenoj u vuni, uz izvor u korijenju svjetskog stabla. Perun, pak, nebeski bog gromovnik, zlatan i svijetao, odgovara sjajnom vrhu od zlata ili biserja na kojem stoluje orao. Da je orao gromovnikov simbol jasno je čim se sjetimo koga su na stijegu nosile legije kao znamen rimskog Jupitera, ili koga je grčki Zeus slao da napada okovanog Prometeja. Time smo dakle dobili uvid u prastaru mitsku strukturu koja nije samo praslavenska, nego i praindoeuropska. Sukob gromovnika i zmaja, boga gornjeg i donjeg svijeta, poznat je u svim indoeuropskim mitologijama, a slavenski folklor prepun je tekstova u kojima se gromovnik u liku kršćanskog Boga, Sv. Ilije ili nekog narodnog junaka bori protiv svog podzemnog, demonskog neprijatelja, prikazanog kao vraga, zmaja ili divlje zvijeri.

“I [Gromovnik] ponovno krene na more u bitku. I započne boj s njim, i napokon počne ubijati Zmaja...” – fragment hetitskog mita o sukobu gromovnika Teshuba i zmaja Illuyankasa, Mala Azija, 2. tisućljeće pr. Kr.

Na najapstraktnijem nivou to je priča o sukobu sila reda i kaosa. Zmaj, kozmička zmija, u svijet unosi kaos – zato je on vezan uz magiju, budući da sama njegova pojava remeti prirodne zakone. Gromovnik brani red u svijetu boreći se protiv zmaja: on ga svojim munjama bije i goni, što u osnovi znači istu stvar. Gromovnik zmaja nikad neće uništiti budući da je ovaj bog isto kao i on, nego će ga samo vratiti na njegovo mjesto u podzemlje: bilo da ga ubije, bilo da ga izgna tamo. Tako će ponovo biti uspostavljen sveti red u ovom svijetu, koji je bog onog svijeta svojim uplitanjem nužno remetio. Zmaj, gospodar svijeta mrtvih, želi svoje carstvo proširiti među žive, a to ne može značiti drugo nego propast i prokletstvo.

No bitno je napomenuti da ovaj mit ne govori o sukobu dobra i zla na način na koji bismo mi to danas percipirali. Nema tu dobrog bijelog boga svjetlosti i zlog crnog boga tame kako se to obično spominje u literaturi koja se bavi slavenskom mitologijom. Stari su narodi svijet vidjeli i shvaćali daleko kompleksnije nego što im mi to obično dajemo za pravo. Na prvi pogled, u osnovnoj strukturi tog mita doista se čini da ljudi navijaju za gromovnika a protiv zmaja budući da ovaj donosi kaos i smrt. No recimo u južnoslavenskom folkloru zmaj je u načelu pozitivan lik upravo zato što se on sukobljava s nebeskim elementima oluje i grmljavine. Dok je u istočnoslavenskom pučkom kršćanstvu sveti Ilija Gromovnik na glasu kao izrazito bijesan, opasan i osvetoljubiv svetac koji munjama na sve strane puca i pali, a narod ga se prije boji nego li ga štuje.

Praslavenima je Veles bio stočji bog, a stoka, ili blago, nije prvobitno označavala samo domaće životinje nego sav imutak i bogatstvo koje si je čovjek mogao zaželjeti. A kakvo su si bogatstvo ljudi nekad željeli može se još uvijek jasno razabrati iz npr. tradicionalnih božićnih i novogodišnjih čestitara koji i dan-danas još ponegdje ophode sela po zimi i koji tipično žele recimo: “...pune štale blaga, pune hambare žita, pune pemnice vina i sega, kaj si od gospona Boga želite, a najviše mira, zdravlja i Božjeg blagoslova!” U osnovi, dakle, tri stvari: domaće životinje, poljoprivredni proizvodi i dobro zdravlje. Sve to troje bilo je nekad pod ingerencijom Velesa, stočjeg boga. Problem je bio u tome što je on škrt, hirovit, neodgovoran i, jednom riječju, kaotičan bog koji radije uzima nego dijeli. Njegove bi divlje zvijeri iz šuma vrebale i napadale pitomu stoku na paši koju je on trebao štititi, a ne ugrožavati. On u svome svijetu skriva vodu i proljeće kod izvora u korijenju svjetskog stabla, na vječno zelenim rajskim poljanama, dok u smrtnom svijetu zbog toga vlada suša ili zima i nema uroda na poljima. Umjesto dobrog zdravlja on proklinje bolestima i zmijskim ugrizima kako bi žive ljude odvukao u svoje carstvo. Ono što njemu treba da ga se udobrovolji i potakne da počne dijeliti sva svoja bogatstva jest da ga Perun svojim munjama izubija doslovce na mrtvo ime.

Perunova intervencija, međutim, često je podjednaka katastrofa kao ona protiv koje se bori. Gromovnik, dok bije svog neprijatelja, puca munjama na sve strane, pali kuće, ruši stabla, raznosi kamenje, ubija ljude i životinje. Munje i gromovi, njegova oružja, zlatne su (vatrene) strijele kojima strelja, kamene sjekire ili mlatovi kojima bije, te mlinski žrvnjevi kojima melje. Mitsku vezu između vatre koju Gromovnik stvara, munja kojima udara i kamenja od kojih su mu načinjena oružja možemo lako shvatiti sjetimo li se kako su u davna vremena ljudi stvarali vatru: udarajući kamenom o kamen. Drevni su narodi, promatrajući prirodne pojave i razmišljajući nimalo nelogično, dolazili do zaključaka da je munja udar kamenog projektila s nebesa koji takvom silinom udara u tlo da kresne i izazove požar.

To vjerovanje potkrepljivalo je neobično oblikovano kamenje koje su ljudi nalazili u zemlji; kamenje koje mi danas zovemo fosilima. A zapravo je riječ, kako bi nam svaki seljak do prije stotinjak godina znao reći, o “gromovom kamenju”, “Božjim prstima”, “Perunovim strijelama” ili kako ih se već nazivalo u raznim krajevima: ostatcima munja koje su s nebesa tako silovito pogodile zemlju da bi potonule duboko pod nju. Tamo bi ostajale određen period (obično sedam godina), nakon čega bi se vratile u površinu i vjetar bi ih odnio natrag u nebesa. Gromovnikova oružja uvijek mu se vraćaju! Najbolji primjer tome u indoeuropskoj predaji jest kameni čekić skandinavskog Thora, mjollnir, koji mu se vraća u ruku nakon što je bačen. Nordijski mjollnir, hetitski mlat, slavensko munja ili molnja, ali isto tako mlin i mljeti, sve su to međusobno srodne riječi koje potječu od praindoeuropskog korijena *mel-, što je značilo mljeti ili mlatiti. Time se zatvara krug oko mitske slike gromovnikovog ognjenog, meljućeg, kamenog oružja, upravo kako se ono njemu uvijek vraća u ruke.

Ignorirajte gluposti koje pišu o fosilima pretpovijesnih glavonožaca: ovo kamenje nisu drugo nego ostaci Perunovih munja koje su pogodile zemlju.

A kakva oružja za borbu protiv Peruna ima Veles u svojem arsenalu? To su, naravno, divlje zvijeri iz zemlje i šuma kojima on gospodari. Najopasnija od svih divljih životinja koju su Praslaveni sretali bio je medvjed, a u nekima od najstarijih slavenskih predaja, onima sakupljenima u ruralnoj Rusiji gdje su poganska vjerovanja preživjela pod tankom presvlakom kršćanstva sve do modernih vremena postoji vrlo jaka veza između medvjeda i mitske zmije, zmaja. U okolici Moskve medvjeda se smatralo zaštitnikom stoke i postojao je običaj vješanja odsječenih medvjeđih šapa o rub kuće kao nekakvog zaštitnog talismana. Takve su amulete tamošnji ljudi zvali ni manje ni više nego “stočji bog.” A kod seljaka iz Poljesja, seoske pokrajine u Rusiji, još je sedamdesetih godina prošlog stoljeća zabilježeno vjerovanje da zmaj ima glavu “kao u medvjeda, samo što u medvjeda uši stoje, a u njega su klapave i kosmate.” Praslaveni su, dakle, zmaja zamišljali kao dlakavu zmijurinu s medvjeđom glavom. Ta je veza vidljiva i u pjesmama o svjetskom stablu gdje zmija u korijenju leži na krznu ili na vuni, dakle na nečem dlakavom. Kao što je već rečeno, glavno obilježje Velesa jest upravo ta njegova dlakavost. Njegova dlakavost njegovo je bogatstvo. Veza između kosmatosti i bogatstva vrlo je jaka u slavenskome folkloru. Prisutna je još i danas u uzrečicama koje aludiraju na dobru sreću kao što su “puna šaka brade” ili “primiti boga za bradu.” Pritom nitko više nije ni svjestan da je bog kojeg se tu vuče za bradu zapravo mitski zmaj, gospodar podzemlja, smrti i kaosa.

Andy Kehoe: " The Flood Brings Curious Encounters" – jesu li ovako Praslaveni zamišljali svog Velesa?